U ranim jutarnjim satima krenuli smo put Zagreba,glavnog grada RH. Dobro raspoloženi i veseli znajući kamo idemo jer smo na satu Prirode i društva s učiteljicom detaljno proučili plan i program izvanučionične nastave krenuli smo kroz različitost krajolika u bojama jeseni autocestom prema glavnom gradu.U razgledavanju centra grada uz vodiča čuli smo bezbroj kratkih priča iz povijesti grada. Ulaskom u Katedralu uvijek nekako osjetimo mir i čujemo tišinu iako kroz hladne zidove osjetimo bliskost sa svecima koji nas sa slika prate u stopu. Uspinjača je posebna priča…kao na dlanu ugledasmo cijeli Zagreb- grad sa svim raznobojnim krovovima,niskim i manje niskim zgradama,ulicama koje nemaju kraja,a mi tako majušni spram slike velikog grada.

Nakon Sabora jedva dočekasmo pauzu da konačno sendviče koje su nam mame spremile podijelimo s golubovima koji su nas dočekali i s veseljem i gugutom,a uz našu vrisku i smijeh uzmemo daha za ono što slijedi.

Naravno da su nam oči i uši promijenili raspoloženje kad nas je vozač počeo voziti prema Medvednici.. uska cesta i zavoj na zavoju od kojih je svaki netremice gledao u ponore ..srce nam je na trenutak stalo. No vještina našeg vozača dovezla nas je do podnožja Medvednice tj. na ulaz u Medvedgrad,ali samo onaj do kud se može autobusom,još nas je čekao uspon do starog grada koji smo već malo teže prohodali. Film i vodič su nam povratili snagu,zanimljiva povijest i Crna kraljica na svoj način su nas odmorili i naučili kako se nekad živjelo pa smo se nakon toga brzom brzinom  spustili do autobusa znajući da je na redu povratak kućama. Veselost se opet vratila i zaboravila umor jer put nas vodi natrag kućama i svemu onome nama znanom,ali zagrebačke ulice i nisu tako mislile. Gužva koja nas je dočekala usporila je naš povratak. Ugledavši opet jesenje boje različitosti krajolika kroz koji smo se vozili očima i ušima osjećali smo da smo sve bliže i bliže našem lijepom, iako jesenjim bojama obojenom, zelenom Međimurju. Bilo je lijepo,al je doma još ljepše…

Učenici 4. razreda