Djeca su nevjerojatno uporna u ostvarivanju svojih ciljeva. Znaju biti krajnje tvrdoglava i ustrajna u svojim traženjima. Snagu i upornost koja ih pokreće u tome često je nemoguće pojmiti odraslima. Ona su zaigrana, znatiželjna i povjerljiva, dok su odrasli često potpuna suprotnost. Dječje srce otvoreno je i nevino. Ono je neprocjenjivi dar za svijet. Stoga je neizmjerno važno čuvati to maleno, krhko, tako Bogu milo srce koje je put prema nebu!
Najnježniju sliku koju možemo vidjeti u Evanđelju jest zagrljaj Isusa i djeteta. Susret je to dva srca tako čista i nevina da pred tim prizorom padaju sve maske. Maske uz pomoć kojih nastojimo ići kroz život bez tog djetinjeg Abba – Tata, Tatice!, oslanjajući se na vlastite snage kao da nam ne treba Očeva ruka.
Isus nas poziva da dijete ljubimo iz razloga što ono jednostavno –jest! Ono je bez ičega, ništa nema i ne može. U dječjem srcu ne vrijede ljudski statusi i postignuća. Ono ne glumi. Djetetova dobrota obuhvaća i dobre i loše. Budimo kao djeca!
Donosili Isusu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to Isus se ozlovolji i reče im: “Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.” Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke.
(Mk 10,13-16)
