Cilj ovotjedne radionice bio je podijeliti zajednička iskustva straha i tjeskobe, naučiti nove načine suočavanja s ovim emocijama te razvijati timski rad i suradnju.
Djeci je teže negoli odraslima izreći ono što im se događa. Najprije zato što nemaju dovoljno razvijen rječnik, a onda i zato što ponekad ne razumiju svoje osjećaje. Iz tog je razloga važno znati prepoznati simptome anksioznosti. Anksiozna djeca često izražavaju tjelesne simptome, od kojih su najčešći bolovi u trbuhu i mučnina, glavobolja, osjećaj pritiska u prsima ili knedle u grlu, ubrzano disanje, znojenje i drhtanje.
Učenicima i učenicama dali smo jasne informacije o tome kome se obratiti u školi kad im je teško, kad ih je netko povrijedio na bilo koji način; ako trebaju pomoć, razgovor ili samo da ih netko sasluša. U nastavku sata učenici su nacrtali Čarapanka, a neki su ga i sami izradili . Ponijeli su staru čarapu u školu, a osigurali smo im i šarene gumbe, iglu, konac, krpice od poderane odjeće.
Lutka djetetu može predstavljati neku vrstu utočišta: može pomoći djetetu da izrazi osjećaje, sramežljivom djetetu da počne govoriti, da bude spontanije te da izbjegne neke stresne odnose, pogotovo s odraslima.
Nacrtali su neki dio priče koji im je najviše ostao u sjećanju, no neki su i prikazali čega se njihov Čarapanko boji. Napravili smo kratku lutkarsku predstavu s čarapama: prikazali smo neki dio iz priče, osmislili smo i prikazali svoj drugačiji kraj. Pospremili smo svoje lutke od čarapa te ćemo ih iskoristiti za razgovor ili prikaz nekog izazova s kojim će se učenici suočavati ubuduće.
Čarapanka možemo koristiti i kod raznih situacija kad s učenicima trebamo razgovarati o raznim osjetljivim temama kao što su npr. tjelesno ili emocionalno zlostavljanje.
Na dnu jedne stare prašnjave ladice ležao je Čarapanko. Na prvu se činio kao svaka rasparena čarapa, ali nekad prije on to nije bio – on je bio jedna posebna čarapa. Imao je oči – sjajne gumbe različitih boja i oblika, usta našivena šarenim koncem i rumene obraze napravljene od crvenih krpica. Bio je jako vesela čarapa, rado se družio sa svima, a nekad bi se tako glasno smijao da bi mu konci popucali od smijeha. Jednog dana proširila se vijest da nije sigurno izlaziti van, došao je snažan vjetar i mnoge čarape razbacao po selu i gradu. Čarapanko se prepao, zatvorio u ladicu i strpljivo čekao da opasnost prođe. No kad se vjetar napokon utišao, Čarapanko više nije bio isti. Skrivao je svog gumbasti pogled od drugih, a šarena končana usta kao da su se zaboravila smijati i razgovarati s drugima. Prolazio je pokraj drugih čarapa, rijetko bi pozdravio, a samo je razmišljao kako da se što prije vrati u svoju prašnjavu ladicu. Jednog dana okupili se svi prijatelji i izvukli Čarapanka iz ladice. ‘Hej, vidimo da ti nije lako, ali nije ni nama. I mi smo predugo bili u ladici. No nedostaje nam igra, smijeh s tobom, razgovor i druženje. Hajdm’o zajedno vidjeti kako da nam svima gumbaste oči opet zasiju, kako da razgovaramo, smijemo se, a ako nam bude teško – zajedno i zaplačemo.’ Čarapanko je odahnuo, mislio je da se samo on tako osjeća i da mu nema pomoći, ali je sada shvatio da postoje druge čarape koje su također zaboravile kako se smijati dok su čekale da opasnost prođe. I danas nekad kad se boji ili mu je neugodno, osjeti želju da bude sam u ladici, i to je normalno. No zna da uvijek može tražiti pomoć i ohrabrenje ako zatreba, jer iako im gumbi nisu istih boja i oblika, svaka čarapa nekad treba pomoć drugih da joj gumbaste oči opet zasvijetle, a usta se razvuku u šareni osmijeh.
Vanja Kožić Komar
