U sklopu projekta Vrtuljak emocija u našoj je školi 6. veljače 2025. organizirana edukacija za devet učitelja. Posjetila nas je dr. sc. Martina Hranj iz Centra za poslovno pripovijedanje i savjetovanje ARS VERBI održavši predavanje pod temom: Važnost usmenog pripovijedanja i terapeutski učinak priča.
Pripovijedanje je vještina i sposobnost za koju je potrebna temeljita priprema i određeno znanje. Jedan od najvažnijih komponenti pripovijedanja je osoba koja donosi priču pred publiku, a to je pripovjedač/izvođač.
Svaki učitelj kad stane ispred svog razreda uskače u ulogu pripovjedača, te je stoga za svakog učitelja iznimno važno znati načine na koje može upotrijebiti svoju vještinu pripovijedanja. Određene osobine pripovjedača su element na koji učenici doživljavaju pripovijedanje i priču.
Učenici ne slušaju samo ono što im učitelj govori, nego i promatraju učiteljeve pokrete, izraz lica i na temelju svega onoga što dožive kreiraju svoj stav. Ako želimo kod svojih učenika potaknuti pozitivan stav prema pripovijedanju i osloboditi ih straha od javnog nastupa, važno je prvo kod sebe samih stvoriti pozitivan stav prema pripovijedanju. Dijeljenjem priča iz svakodnevice, postižemo bolje razumijevanje drugih i lakše pronalazimo rješenje za konflikte i međusobno nerazumijevanje.
U svakodnevnoj smo komunikaciji smo izloženi pripovijedanju – kada slušamo što nam drugi govore o nekom događaju ili svome danu, ako čitamo u slobodno vrijeme. Izloženi smo pripovjednom tekstu i kada gledamo kratke videozapise, ekranizirane romane, filmove, televizijske serije.
Ljepota priče i pripovijedanja se krije u tome što djetetu priča donosi bogatstvo i ljepotu žive riječi, intonaciju, toplinu, izraz lica i govor tijela te ohrabruju djetetovo stvaralaštvo.
Pripovijedanje priča ima veliki utjecaj na djetetov razvoj. U priči djeca pronalaze obrasce za izgradnju unutarnjih predodžbi o svijetu. Kada dijete priča priču, ono zapravo dijeli svoj unutarnji svijet s drugima. Na isti način priče utječe na odrasle. Pričajući priče stvaramo, razvijamo komunikaciju i izgrađujemo povezanost s djecom. Nakon pričanja priče djeca nisu samo bila izložena tekstu i priči, nego su dobili uvid u čovjeka koji im je tijekom pričanja predstavio sebe.
Pripovijedanje je zato oblik kvalitetnog provedenog vremena s djecom.
Osposobljavanjem učenika za pripovijedanje, razredi mogu postati pravi mali festivali stvaralaštva i umjetnosti, užitka u pričama i zajedničkoga stvaranja, no uz to izvođenje priča će djeci dati i nešto drugo – strukturu, uvid u uzročno-posljedične veze, razvoj mašte i koncentracije, samopouzdanja i vjere svoje sposobnosti, a nije zanemarivo ni da će se takvim izvedbama zasigurno omogućiti stvaranje pozitivne razredne atmosfere što nam i jest cilj ovoga projekta.











