Osnovna škola Domašinec

Višestruka je pozitivna uloga priča: one izazivaju znatiželju, povezuju ljude s prirodom, omogućuju bijeg u drugi svijet, povezuju ljude u sveopću ljudsku obitelj, povezuju ljude sa svojom kulturom i sa svojim korijenima. Priče mogu potaknuti našu želju za zajedništvom s drugim ljudima, s prirodom i s Bogom. Priče i pripovijedanje umnogome utječu na jezični, spoznajni, afektivni, društveni i religijski razvoj djeteta, kao i na njegovo ponašanje. Imaju snagu preobrazbe slušatelja.

I kršćanska je vjera povezana s pričom – s pričom koja počinje vjerom Božjih ljudi i koja se nastavlja u životu osobe koja živi vjeru u punini, imajući povjerenja u Boga. Biblijska priča pomaže razumjeti vjerske istine i potaknuti na življenje tih istina. Priče pozitivno utječu na djetetov kognitivni, afektivni i psihološki razvoj. Vjerski odgoj prenosi kršćansku tradiciju, ali oblikuje i način života. Poziva na rast u vjeri i na kršćansko življenje.

Pripovijedanje  je nezamjenjivo u procesu odgoja i obrazovanje djeteta, osobito u njegovom vjerskom odgoju. Stoga su se i učenici 5.a razreda OŠ Domašinec okušali u pripovijedanju biblijskih priča onima koji su mlađi od njih.

Pripovijedanje zahtjeva i određenu pripremu za koju su bili spremni odvojiti svoje slobodno vrijeme. Svakoga tjedna vrijeme je za novu priču, pjesmu,  kviz i likovnu radionicu. Učenici su do sada pripovijedali biblijske priče Novoga zavjeta.

Sami učenici iskusili su koliko se detalja i pouka skriva u pričama koje su i sami nedugo slušali. Cilj pripovijedanja nije nam bila savršena priča već povezanost nas učenika. Samo pripovijedanje praćeno je slikovnicom kako bi najmanjima bilo lakše praćenje samog sadržaja priče. U samoj pripremi učenicima pomaže vjeroučiteljica Kristina Kobal.  Učenici su u samo pripovijedanje uključili i razne pokrete, mimiku lica te prilagođenu boju glasa.

Biblijske su priče dramatične, pune emocija i strasti, nevjerojatnih i fantastičnih događaja i zbivanja. Kazuju nam što Bog od nas traži, kakvi trebamo biti i kako trebamo živjeti. No više od svega potiču nas na osobno promišljanje o nama i našem ponašanju prema Bogu i ljudima.

Mi pripovijedamo jer drukčije ne možemo. S pomoću priča povezujemo se, razumijemo, surađujemo u izgradnji zajedništva naše škole.

„Pripovijedanje je ljudima važno koliko i jelo. Zapravo, još važnije, jer hrana nas drži na životu, ali priče su ono što naš život čini vrijednim življenja. Priče su ono što naš život čini ljudskim“

 (Kearney, 2009.).